.::Dragon Ball GT::.

Dragon Ball GT_Super Saiyan
 
VisegradPrijemPortalČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj seLista članovaKorisničke grupePristupi

Delite | 
 

 Mitovi I Legende

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
SuperSaiyan
Admin
avatar

Muški
Broj poruka : 888
Godina : 25
Lokacija : Visegrad(RS)
Job/hobbies : Karate
Datum upisa : 26.01.2008

PočaljiNaslov: Mitovi I Legende   20th Mart 2008, 17:42

Mitovi o zagrobnom životu: Sizif i Tantal.

Grci su imali mitove o zagrobnom životu. To su poznati mitovi o Sizifu i Tantalu. Sizif,
najmudriji i najlukaviji čovek na Korintu, zbog mnogih grehova bio je osuđen da gura uz
brdo jedan veliki kamen. čim bi kamen dospeo do vrha, ponovo bi padao u podnožje brda,
pa je Sizif uvek morao ponovo da počinje svoj težak i besmislen posao ("Sizifov posao").
Tantal je zbog mnogih grehova (među kojima su krađa amvrozije i odavanje tajni sa
savetovanja bogova) bačen u podzemni svet. Had ga je kaznio da žedan stoji u bistrom
jezeru, čija bi se voda povukla čim bi pokušao da se napije, a voće koje je visilo iznad glave odmaklo bi se čim bi pokušao da ga ubere. ("Tantalove muke").

Mit o postanku ljudi. Prometej. Pandorina kutija.


U najstarije doba Grci su pretpostavljali da su ljudi, poput biljaka, jednostavno nikli iz zemlje. Tokom vremena odbacili su to naivno shvatanje i prihvatili predanje da je titan Prometej od
gline sačinio čoveka, kojem je Atina udahnula život i dušu. Prvi ljudi bili su nemoćni, ali ih je Prometej štitio i pomagao. Ukrao je vatru od Apolona i dao je ljudima. Uhvatio je divljeg
bika i predao ga ljudima da ga upregnu u plug. Najzad, naučio je ljude kako da iz zemlje
vade bakar, gvožđe i druge metale. Zbog svega toga, a posebno zbog krađe vatre, izazvao
je Zevsovu srdžbu. Po Zevsovom naređenju Prometej je okovan gvozdenim lancima i
daleko na Kavkazu prikovan za nepristupačnu stenu, na koju je svakodnevno sletao orao
da mu kljuje džigericu. Prometej je nesnosne muke junački podnosio sve dok ga heroj
Herakle nije oslobodio i tako mu se odužio u ime ljudi za koje je stradao. Kažnjavajući Prometeja, Zevs je istovremeno kaznio i ljude, i to na ovaj način: zaključao je sve nevolje i nesreće u jednu kutiju koja je dospela u ruke lepotice Pandore. Ova lepa i znatiželjna žena otvorila je kutiju iz koje su odmah izletele sve nesreće i bede i brzo se raširile među ljudima.

Mit o četiri veka

Grci su još jednim mitom objašnjavali nastanak ljudskih nevolja. Po predanju, svi su ljudi bili srećni kada je vladao Hronos, tj. pre Zevsa. To je bio zlatni vek. Ali, malo po malo i mir među ljudima bio je narušen. Počeli su jedni drugima da zavide, među njima je često dolazilo do sporova i - nastao je srebrni vek. Posle toga, nastupio je bakarni vek, kad su ljudi naučili da kuju oružje od bakra i da se nemilosrdno istrebljuju u ratovima. Najzad je nastupio najgori
vek - gvozdeni vek, kad je na zemlji nestalo pravde. Ljudi su jedni druge obmanjivali,
pljačkali i ubijali. Tako su Grci ovim mitom naivno pokušali da objasne nesreće i stradanja u životu i razvoju društva.

Mitovi o herojima. Herakle

Među mnogim predanjima starih Grka izdvajaju se mitovi o polubogovima, koje su Grci
nazivali herojima. Njima je pripisivana nadčovečanska fizička snaga, ili naročiti um i okretnost. Oni su ubijali čudovišta, divlje zveri i razbojnike koji su ometali normalan i miran život ljudi.
Grci su najviše pričali o neobičnim podvizima Herakla (Herkula), koji je bio pravi Grčki
narodni heroj.

U doba svojih lutanja od Kavkaza do španije srušio je pregradu koja je odvajala Sredozemno more od Atlantskog okeana; jedan deo od kamenja bacio je na špansku stranu, a drugi
deo na afričku. Tako je postao dananšnji Gibraltarski moreuz, koga su Grci nazivali
"Heraklovi stubovi".

Teze
j

Glavni junak Atike i Atine bio je Tezej, sin kralja Egeja. Bio je slavan kao Herakle, jer je
izvršio mnogo junačkih dela. U davna vremena u Atici je živio Prokrust, okoreli razbojnik. Prizivao je sebi putnike namernike da ih ugosti, a zatim im je predlagao da se odmore u
njegovoj postelji. Ako je postelja ("Prokrustova postelja") gostu bila mala, Prokrust mu je odsecao noge, a ako je bila velika, on ih je istezao. Tezej je ubio Prokrusta, pošto ga je oborio na sopstvenu postelju, koja je za njega bila prekratka. Najznačajnije Tezejevo junačko dijelo bilo je, međutim, oslobađanje njegove zemlje od teškog danka koji se morao slati kritskom vladaru Minosu. Atina je svake devete godine morala da šalje Minosu sedam djevojaka i
sedam momaka koje je on predavao Minotauru da ih pojede. To je bilo čudovište sa
čovječijim telom i glavom bika, koje je živelo uz dvorcu sa mnogo odaja, tzv. lavirintu, iz
koga je bilo veoma teško izaći. Tezej je ipak uspeo da ubije Minotaura i da izađe iz lavirinta.
U tome mu je mnogo pomogla Arijadna, kći kralja Minosa, koja je zavolela Tezeja i dala mu klupče konca. Na ulazu u lavirint, vezao je jedan kraj konca, ušao u njegove odaje,
pronašao i ubio Minotaura, a zatim pomoću konca izašao iz lavirinta. Pripremajući se za taj podvig, Tezej je rekao ocu da će, ako se sve dobro završi, razapeti na lađi bela jedra, a u slučaju neuspijeha ili nesreće - na lađi će biti ostavljena crna jedra. Zanesen uspehom, Tezej je na to zaboravio, pa je, vraćajući se u Atinu, plovio sa crnim jedrima. Egej je sa nestrpljenjem čekao lađu na obali, a kad je vidio crna jedra, pomislio je da je Tezej poginuo i od očajanja se bacio u more. Od toga doba, po predanju, to se more naziva Egejsko more.

Mit o Edipu

U Atici su Grci rado prepričavali mit o Edipu, sinu beotijskog kralja Laja. Edip je odrastao u tuđini i nije znao za svoje roditelje. Jednom na putu za Tebu sretne nekog starca, koji nije hteo da mu se skloni sa puta. Edip se sa njim posvađao i ubio je i njega i njegove sluge. Samo se jedan sluga spase bekstvom. Ubijeni starac bio je Edipov otac, ali Edip to nije znao. Kad je Edip dospio u Tebu, u gradu je na jednoj steni živelo strašno čudovište - Sfinga -pola lav, pola žena. Ona je od svakog prolaznika zahtevala da reši zagonetku, i ko to ne bi uspio, ubila bi ga. Edip je odlučio da Tebance oslobodi tog čudovišta. Znalo se da će Sfinga izgubiti život ako neko odgonetne njenu zagonetku. Kad joj je Edip prišao, ona ga zapita: "Ko to ujutru ide na četiri, danju na dve, a uveče na tri noge?" Edip reši zagonetku odgovorom da je to čovjek: u ranom djetinjstvu on puzi, kad odraste ide na dvije noge, a u starosti se služi štapom. Kad je Sfinga čula odgovor, strmoglavila se sa stene i crkla. U znak priznanja i zahvalnosti, Tebanci proglasiše Edipa za kralja umesto Laja, koga su, kako su oni smatrali, ubili razbojnici. Tada su Edipu dali za ženu Lajovu udovicu Jokastu, tj. Edipovu majku. Zatim je u Tebi pod Edipovom vlašću otpočela da se širi jedna opaka zarazna bolest, od koje je mnogo ljudi pomrlo. Tad bogovi poručiše Tebancima da će sve njihove nevolje i nesreće prestati kad oteraju onoga čije su ruke umrljane Lajovom krvlju. Rob, koji se spasio prilikom napada na Laja, prepoznao je u Edipu Lajovog ubicu. Kad je Edip to saznao, sam je sebe oslepeo i otišao u dobrovoljno prognanstvo, a nesrećna Jokasta se ubila.

_________________



Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika http://nikola.forumakers.com
SuperSaiyan
Admin
avatar

Muški
Broj poruka : 888
Godina : 25
Lokacija : Visegrad(RS)
Job/hobbies : Karate
Datum upisa : 26.01.2008

PočaljiNaslov: Re: Mitovi I Legende   20th Mart 2008, 17:43

Mit o Argonautima

U davno doba, tesalski heroj Jason, u službi kralja Pelaja, uputio se lađom "Argo" sa svojim drugovima Argonautima u daleku zemlju Kolhidu na Kavkazu da odande donese zlatno runo.
To je bilo runo čarobnog ovna. Visilo je o jednom drvetu, a čuvao ga je strašan zmaj.
Argonauti su morali da savladaju razne prepreke na putu do Kolhide i pri povratku u svoju zemlju. U ovom mitu na legendaran način su prikazane teškoće prvih grčkih moreplovaca, koji su išli u daleke zemlje tražeći zlato i drugu skupocenu robu.

Mit o Sizifu
Najteži posao na svijetu

Kao što je već poznato Zevs nije volio da mu se bilo ko suprotstavlja-ni bogovi a još manje ljudi.Onaj koji je to najviše osjetio na svojoj koži bio je Sizif,lukavi gospodar grada Korinta.Ono što Zevs nikako nije mogao da mu oprosti bilo je to što se,jednom za njega naročito nezgodnom prilikom,Sizif pokazao kao prava tužibaba:kada je Zevs oteo Eginu,kćerku riječnog boga Azopa,Sizif je smjesta otrčao i tužio ga njenom ocu.Zevs mu je odmah poslao Tanatosa,boga smrti,da ga vodi u podzemni svijet.Sizif je naredio svojoj ženi da ne prinosi posmrtnu žrtvu za njega.Kad su se bogovi zbog toga naljutili,Sizif ih je ubijedio da ga pošalju da opomene ženu na red.Ali kad je stigao kući više nije htio da se vrati pa su bogovi po njega opet poslali boga Tantosa.Zevs ga je kaznio strašnom kaznom: morao je da gura veliki kamen uz brdo i taman kad bi se približio vrhu kamen bi se skotrljao u podnožje.Sizif ga je morao opet gurati uz brdo i tako stalno iznova za vječna vremena.Otuda se za posao koji je mukotrpan i težak,a ne daje nikakve rezultate kaže SIZIFOV POSAO.

Srpske legende
Legenda o Cvijetima
Autor: željko Tomic, Sokolac

U srpskom narodu postoji tradicija da se uoči Lazareve subote latice cvijeća potope u vodu, pa se ujutro tom vodom umivaju i djeca i odrasli. Ovaj drevni običaj je nastao u doba kada Srbi nisu znali da pišu, pa niko nije zapisao činjenicu kada je sve to počelo. Međutim, Srbi nisu zaboravili da uoči svake Lazareve subote beru cvijeće, baš kao što su to i njihovi preci radili.
Toj drevnoj tradiciji naučila me je moja baka. Ona me je umivala cvijećem još dok sam bio odojče. Naravno, ja se toga uopšte ne sjećam, ali mi se ponekad čini da u mojim nozdrvama treperi miris romanijskih bijelih rada još iz vremena kad sam i sam bio beba. Sa pet godina sam i ja sakupljao cvijeće po prostranom dvorištu naše kuće, pažljivo ga prao i stavljao u vodu da prenoći. Jutro smo dočekivali sa nestrpljenjem, da se umijemo opojnom vodom proljeća.
A kada sam imao devet godina ispričala mi je i jednu priču. Kaže, da je tu istu priču čula od svoga djeda, kome je to ispričala njegova baba, koja je, opet, priču čula od svog djeda. I pored svoje dobre volje, moja baka nije znala da mi kaže ko je tu istu priču ispričao mom kurđelu (pradjedi moga čukundjeda).
A priča ide ovako! U jednom romanijskom selu živjela jedna pobožna porodica koja nikako nije mogla da othrani dijete. Ustvari, svake druge godine, domaćica kuće je rađala naizgled zdravu i lijepu bebu, ali ne bi prošla ni godina, a djete bi počelo da se suši, gubi apetit, i na kraju bi umrlo. I tako je nesrećni domaćin, svake druge godine, kopao malu humku pod kruškom iznad svoje kuće. I niko nije znao zašto se djeca ne mogu da održe kod tog poštenog i nadaleko uglednog seljaka.
Međutim, svi su htjeli da mu pomognu, pa se priča pročula na daleko. Karavandžije su tu priču prenijele i preko Drine, a došla je i do Crne Gore. I baš tamo, u nekom crnogorskom zaseoku živjela neka baka, koja reče da bi ta porodica trebala da na Lazarevu subotu djetetu opere lice i ruke vodom u koju je bilo potopljeno cvijeće. Rekla je još ta stara i premudra baba, da mračne sile pakla ne mogu ništa protiv snage mirisa proljeća, i da će nakon toga domaćin imati lijepu i zdravu djecu. Kako mu mještani tog crnogorskog zaseoka rekoše da je ta ista baka mnogima pomogla u nesreći, dobronamjerni karavandžija požuri da tu dobru vijest odnese na Romaniju.
Kako je Lazareva subota pala baš nekako u to vrijeme, bespomoćni seljak posluša savjet nepoznate babe, pa svoga tek rođenog sina, opere po licu i rukama cvijetnom vodicom. I gle čuda, dječak preteče, tj. ostade živ, i izraste u lijepog i snažnog mladića. Pričalo se na Romaniji da ih je bilo devet braće i tri sestre, svako zdravije i ljepše od prethodnog, i da u toj porodici djeca više nisu umirala.
Ovu nevjerovatnu priču, karavandžije prenesoše preko Drine, pa i u Crnu Goru, i tako svi Srbi počeše da umivaju svoju nejač, a i sebe, sa cvijetnom vodicom, a Lazareva subota postade svetac, iako nije svetac zapovjedni.
Moja baka je prije dvadesetak godina napustila svijet ovozemaljski, i uznijela se u carstvo nebesko. Ja sam zapamtio ovu priču, ali se, na žalost, nisam sjetio da pitam iz kog sela bješe ona baka, koja je srpskom narodu otkrila tajnu cvijetne vodice. Ipak, negdje duboko u duši vjerujem da je ta mudra baka, ustvari, prababa od prababe moje prababe, jer i mi dođosmo iz Crne Gore.

Athumanunhova legenda

... Pričaj nam, Tahunah, o Ti koji vidiš daleko i sve znaš! Pričaj nam, o tom Strašnom i Nezamislivom vremenu, pričaj nam, o Hladnim vatrama i tim tajnim vojskama zla! Pričaj nam, o vremenu kada je Zemlju nastanjivala najplemenitija rasa ljudi iz doba Slavnih gradova, pričaj nam, tko će sada zaustaviti Prozirne sjene?! ...
Ah, da sjećam se i znam ... a znajte i vi djeco Waluzye, da je davno prije, a poslije potonuća moćnog kraljevstva Atlantide i nakon propasti Slavnih gradova nastupilo Strašno i Nezamislivo doba. Doba u kojem su se moćna kraljevstva i Slavni gradovi ponovno prostirali pod plavetnim plaštem koji su načičkali milijuni sjajnih zvijezda. Više se ni najstariji među najstarijima ne sjećaju odakle i zašto su se ponovno pojavile Hladne vatre, najstrašniji i najnemilosrdniji ratnici zla koje je davno prije već jednom bilo pobijeđeno. Govore da su se pojavili u sam Osvit vremena i mnogo prije potonuća sjajnih gradova Atlantide. Njihova su srca bila vatrena, a bili su ogrnuti tamom i hladnoćom noći. Kud god bi se kretali pratio bi ih teror, strah i užas koji su osjetili mnogi narodi pod plavim plaštevima Zvijezda. Pojavili su se niotkuda i u zemlji Wananunhy, te je zauvijek pretvorili u prokletu zemlju, zemlju duhova i žeđi. Tako u vrijeme dok je Svijet bio još mlad, Hladne su vatre ponovno širile strah i paniku pod plavim plaštevima Zvijezda, a bilo je to u Praskozorje vremena Okolnih naroda, kada je Svijet bio još mlad ... Da, u tom Strašnom i Nezamislivom vremenu, niotkuda i odjednom svi Okolni narodi koji su tek stasali u Hrabre narode, zapamtili su legendu koju su im ispričali starci koje su oni nazivali Sychythe. Nitko ne zna odakle su Sychyte saznale za legendu, ali legenda se brzo proširila i stala je kružiti, a pričala je o plemenitim ratnicima napadačima. Bili su to ratnici lutalice i osvajači koji su živjeli na ušću Divlje rijeke Mandraghonha. Bili su oni svi od reda spremni da se bore i da izginu. Danima i noćima uporno su nešto tražili, a kada bi strašni vjetar Actyalan donio hladnoću sa sjevera, oni bi posjedali u nekakav tajanstveni krug i zapalili vatre. Ogrnuli bi se tada svojim plavim ogrtačima i strpljivo čekali mirno sjedeći u krugu i pažljivo osluškujući šumove noći, te uporno promatrajući nemirnu igru vatrenih jezika vatri koje su zapalili u krugu. Svi su govorili da su to davno prije zaboravljeni i izgubljeni ratnici s bojnog polja Herofhal kojima su Hladne vatre ukrale njihove sjene, te da oni sada uzaludno traže svoje sjene koje su izgubili u borbi s Hladnim vatrama. Onda jedne noći dogodilo se nešto ... Sa sjevera, sa Snježnog oceana, zapuhao je hladan vjetar, neobičan za to doba godine i to doba noći. Vjetar je plamtio i stenjao, baš onako kako ga je legenda Sychytha oduvijek opisivala. Tada se na Snježnoj planini koja je nadvisivala tajanstvene šume srebrenog bora pojavio On. Bio je to Andraghonh, spavač ispod pijeska, dječak Nebomšetač, Razigrani dječačić, Gospodar rata i bitaka ... Bio je On Svijetlost koje se boji zlo carstvo Tykanderoghe, bio je On Nada koju čeka moćno kraljevstvo Hyperareye. Pod njegovim nogama kretao se strašni vjetar Actyalan, a u njegovom dahu spavala je strašna Athumasya, u njegovim očima nazirala se opasna Anybeatha. Bijaše velika Njegova snaga i moć koju su mu poklonili Bogovi sa Zvijezda, a upravo Oni su Ga i poslali da pomogne Onima koji su u praskozorje vremena pomogli Bogovima u borbama na bojnom polju Herofhala. Bio je On posljednji među posljednjim velikim ratnicima koji su bili potomci najplemenitije rase ljudi koji su nekada davno prije nastanjivali Zemlju... Da, djeco Waluzye! On će se pojaviti u prokletoj zemlji Wananunhy, a pratit će ga Njegovi najhrabriji i najodaniji ratnici koje je ikada prije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo vrijeme... Kada padnu prve kiše Shakazeye i natope žednu zemlju Wananunhe, na bojno polje Herofahla pohitat će tisuće najhrabrijih ratnika Okolnih naroda sa svim svojim blistavim oružjem, sa tisuću zastava koje će se opet ponosno vijoriti na vjetru. Bit će to brojna i velika vojska na čijem će čelu stajati On, brižljivo okružen i ljubomorno čuvan od Vitezova vjetra. Da, djeco Waluzye, bit će to moćna vojska probranih junaka koja će se hrabro ogledati sa silama zla koje su već jednom, a prije Osvita vremena, doživjele svoj poraz na bojnom polju Herofahla...

_________________



Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika http://nikola.forumakers.com
SuperSaiyan
Admin
avatar

Muški
Broj poruka : 888
Godina : 25
Lokacija : Visegrad(RS)
Job/hobbies : Karate
Datum upisa : 26.01.2008

PočaljiNaslov: Re: Mitovi I Legende   20th Mart 2008, 17:44

Plutajući Svijet - japanski mit postanka

U početku Svijet nije bio ništa drugo do blatna kaljuža. Voda i zemlja bijahu izmiješani i nije bilo ničega osim goleme blatne močvare. Dakako da tu ništa nije moglo živjeti ni opstati. No, u šest nebesa, u visinama, u šest svjetova, na nizinama prebivahu bogovi, demoni i životinje. U zamagljenom nebu i u lebdećem nebu nižih nebesa prebivaše demoni. U zvjezdonosnim nebesima i u visokim, oblačnim nebesima prebivahu niža božanstva, a u nebesima najvećih visina živio je bog stvoritelj Kamui sa svojim slugama. Njegovo je carstvo bilo okruženo silnim zidinama od kovine, a kroz njih stupiti se jedino moglo kroz velika željezna vrata. Kamui je stvorio Svijet kao veliki okrugli ocean koji je počivao na kralježnici velike pastrve. Kad ova velika riba u sebe uvuče vodu, nastaje oseka, a kada je izbaci iz sebe, nastaje plima. Kad se ta riba pomakne nastaju potresi. Kamui jednog dana sasvim slučajno baci pogled na svijet u nizini koji je bi blatna kaljuža, njemu se to ne dopadne, pa odluči da nešto poduzme. Pošalje on tako pticu vodenu plisku da izvrši njegove zapovijedi i svijet dovede u red. Kad je sirota pliska stigla nad blatnu kaljužu nije znala što bi prvo uradila nad tim beskrajem blata i vode. Ipak, lepršajući krilima i gazeći blato, te ga udarajući svojim repom ptica načini prvotne otočiće suhe zemlje. Pliska još i danas neumorno udara repom po tlu. Kad je Kamui poslao Sunce da sjaji iznad novostvorenog Svijeta, vrag odluči da ga u tom naumu spriječi. Tako vrag legne u zasjedu i širom otvori usta ne bi li u njih uletjelo Sunce. No, Kamui prezre naum vraga, pa pošalje crnu vranu koja uleti u usta vraga koji počne silno kašljati i zamalo se ugušio, pa on odustane od svog nauma da proguta Sunce. Vrana je od tog trenutka neustrašiva ptica koja se opet kasnije osokolila i radila svakakve nepodopštine, pa čak je i počela krasti ljudima hranu, a to opet čini još i danas. Kad su životinje koje su živjele na nebesima vidjele kako je novi svijet lijepo mjesto one zamole Kamuia da im dopusti da se presele u taj Svijet i tamo žive. Naravno da im je Kamui to dopustio, a pored njih na tom novom Svijetu stvorio je još bića i stvari. Tako je stvorio prve ljude, Ainu, koji su imali tijela od zemlje, kosu od mišjakinje, a kralježnicu od vrbova pruta. Zbog tog vrbovog pruta ljudi još i danas kada ostare hodaju pogrbljeno. Kamui pošalje svog božanskog čovjeka Aioina među Ainue da ih poduči korisnim stvarima poput lova i kuhanja. Kad se Aioin vratio na nebeska prostranstva, nakon što je podučio Ainue korisnim stvarima, nebesima se širio strašan smrad močvara iz kojih je nastao novi svijet. Bogovi potjeraju Aioina natrag među ljude i zatraže od njega da svoju odjeću, u koju se uvukao smrad, ostavi tamo dolje među ljudima. Aioin to doista i učini, a odbačena Aioina odjeća pretvori se u prve vjeverice.

_________________



Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika http://nikola.forumakers.com
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: Mitovi I Legende   

Nazad na vrh Ići dole
 
Mitovi I Legende
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
.::Dragon Ball GT::. :: Edukacija :: Istorija-
Skoči na: